Varljiva kaplja poniznosti
(Pobednička priča na Danima humora i satire u Pljevljima 2011)
U dalekom Stakleniku, iza sedam gora i sedam mora, usavršen je sistem „kap-po-kap“.
Svaki stanovnik Staklenika dobijao je samo kap, kao jagode: minimalno za preživljavanje, dovoljno za iluziju sreće; kao u svakoj idealnoj državi, od Platona naovamo.
Za razliku od jagoda koje su uzgajane vertikalno, Stakleničani svoja sledovanja dobijaju horizontalno. Održivi sistem „kap po kap“ zahtijeva novog čovjeka - malo horizontalnijeg. Po stakleniku su se vuku tragovi puževa i ljudi, balavi tragovi poniznosti. Bujale su puzavice.
Pravila igre su kao u svakom uređenom društvu: što horizontalnije - to kapljivije: kap, kap, kap!
Priđe Stakleničanin, povije se, skromno zine i kap kapne elektronski; naučno odmjerena doza neophodnosti, srazmjerno uglu povijenosti kičme.
Život teče jednolično, kap - kap, bez primjedbi. Homo Sapiens je uspravljanjem napravio početničku grešku. Brižno rukovodstvo Staklenika, neće dozvoliti podaniku budućnosti da tu nesmotrenost obnovi.
I svi su, začudo, u snishodljivoj horizontalnosti bili zadovoljni. Pronašli su sebe, pronikli u ljudsko biće, potvrdili čovjekovu suštinu, pronašli novi identitet.
Staklenik je pronašao donatore.
Vegetiralo se, „kap-po-kap“.
„Kap-po-kap“ je postao ritam disanja, sistem održivog razvoja.
Ukorak sa svijetom: „kap-po-kap“. Moda: „kap-po-kap“.
„Kap-po-kap“ – to smo mi svi. Revolucija ne treba da teče, treba samo da kaplje.
*
Pjesnici su pjevali himne poniznosti, paparaci su vrebali povijene, novinari su intervjuisali snishodljive podanike.
Sa procvatom podaništva, u idealnu državu stigla su priznanja iz bijelog svijeta, a sa odlikovanjima i zavist.
Kad je shvatio savršenost Staklenika - Platon se odrekao idealne "Države".
Utopija Tomasa Mora bila je sitnica za utopiju stakleničku.
Zbog kompleksa stakleničke savršenosti - i Mingova i Maova Kina češkala se iza uva. Dalaj Lama je mudro ćutao. Psiholozi su tumačili da se grize u sebi.
Pocrvenjeli su od muke staljinisti, lenjinisti, marksisti...
Golootočani su prionuli na posao.
Trocki je emigrirao. Revizionistima se osušilo grlo.
Nabujala su lijeva skretanja. Nadošla je i Lijeva rijeka.
Idealna „kap-kap država“ cvetala je nadmoćna u poniznoj savršenosti i miru, sve dok se jednog dana, nekom Stakleničaninu, učinje da onima gore, bližim izvoru, kaplje brže – kap, kap, kap, kap!
Da im žubori, klokoće, preljeva…
Obuzeše Stakleničanina revolucionarne misli uspravnih predaka.
Vođa je, dakle, bio rođen.
Za svaki slučaj, prvo je poskidao mangupe u sopstvenim redovima. Formirao je gerilu, jatake i kontraobavještajce. Znao je da će ustati kuka i motika. Bilo je toga u Stakleniku.
Zamišljao je sebe besmrtnog, u najmanju ruku balsamovanog.
*
Savršenom Stakleniku, odmah je aktiviran sistem bezbjednosti. Upalile su se lampice svih boja, doušnici su, tog jutra preskočili svoje „kap sledovanje“, agencije za statistička istraživanja imale su spremne rezultate, a na informativni razgovor priveden je i direktor TV Staklenik, lično.
Iste večeri, Dnevnik je objavio statističke podatke o stakleničkom blagostanju i sreći, kao i o pogubnom uticaju viška vode na organizam.
Previše vode može da upali glasne žice. Može narod da se navikne na povelike gutljaje, da se zagrcne. Da mu poraste apetit, da oteža. Da dobije potrošačku groznicu. Da potroši neobnovljive resurse. Takvu pohotljivost idealna država ne bi smjela da dozvoli.
I gledaocima TV Staklenik, umirenim vedrim glasom spikerke, otme se poneka suza radosnica.
Muška podanička kap.
A ako nekom slučajno, kao onom umišljenom vođi, padne na pamet da ugasi televizor prije odjave programa, ili da samo posumnja u statistiku sreće - onda ga stvarno stigne kap: srčana, moždana, elektronska, sa prigušivačem...
Staklenik može da organizuje i balsamovanje, ako članovi porodice usaglase stavove oko mjesta sahrane, običaja, sofre i priloga. U Stakleniku svako ima jednake šanse za svemirsku obamrlost.
I tako Stakleničani nastave da žive dugo, srećno i zadovoljno, kap po kap.
Dejan Miličić
(Prva nagrada na konkursu za satiričnu priču „Vuko Bezarević“, na Danima humora i satire „Vuko Bezarević“, Pljevlja 25. jun 2011)
O NAGRAĐENOM AUTORU
Dejan Miličić (1961. Pljevlja), Filološki fakultet, BG, profesor jugoslovenskih književnosti i opšte književnosti,
urednik u Pljevaljskim novinama.
Saradnik: Sportski žurnal, Politika, Nacionalna geografija, Kart, Žuč.
Knjige:
Crni fond (aforizmi, karikature, 1999.)
"Podvala ludosti", (satirirčne priče, karikature) 2007
Priredio:"Boje noći Ljiljane Kovačević" 2008.
Priredio "Vuko i Vito"Grafo Crna Gora, 2005
Izložba karikatura: Amerika 2007 (Aiowa univerzitet, 2007),
Kolektivne izložbe: Beograd, Italija, Poljska, Koreja...
Nagrada za karikaturu "Risto Pejatović" i "Ševčenko"1997.
Nagrade TV Crne Gore za sinopsis novogodišnjeg programa 2005.
3. Nagrada Britanske ambasade u Beogradu 2005. za najbolji novinski prilog (priča i karikatura) na temu Srbija i Crna Gora na putu ka EU.
Nagrada "20. novembar" Optine Pljevlja, 2007.
Nagrada za satiričnu priču "Vuko Bezarević" 2011.
